Mama Marija blog

субота, 24. јун 2017.

Mirisi kojih više nema


Nenadno sinoć posjetih taj grad. Prvi put za dvije decenije i malo preko. Nađoh se na onoj ulici. Svijetloj, živoj, nepromijenjenoj za sve ovo vrijeme.
Čuvala sam je brižljivo, nijesam dala svemu onome što nosi rijeka vremena da je mijenja. Zamrzla sam je, jer takva treba da ostane. Izbjegavala sam novije fotografije da je slučajno ne bi narušile. Zarekla sam se da više nikada neću tamo otići, jer želim da zauvjek ostane sve netaknuto, onako kako sam ostavila tog posljednjeg puta, kao da sam znala da nikad više neću doći.
Djeca, valjda, najbolje osjete. A, ja sam bila dijete. Prvi put da sam plakala kad smo odlazili. Umjesto da me umiri, to posljednje: »Nemoj da plačeš, doći ćeš opet ti kod svog đeda« samo me je tjeralo na glasniji plač.
Vruć ljetnji dan, zgrada koja od jačine svjetlosti izgleda nestvarno bijelo i samo on ispred, na ulici, sa osmjehom na licu gleda za našim automobilom koji se udaljava i maše. Teget majica kratkih rukava, sa kragnom i tri dugmeta, farmerice, sjećam se. U tome je uvijek kad ga se prisjetim i ma koju situaciju da prizovem.
Sinoć se nađoh na toj ulici. Krenuh od zgrade u pravcu kioska u kojem su prodavali bižuteriju. Sjećam se da sam tokom te posljednje posjete kupila jedan prstenčić tu. Imitacija srebra. U sredini bijeli kamenčić, imitacija bisera. Dugo sam ga čuvala. Po malo me je stezao, ali nijesam marila.
Niz ulicu, nešto dalje most sa kamenom ogradom. Ispod njega Vrbas.
Često je nosio ključeve od automobila u ruci, mada bi automobil ostao parkiran kod zgrade, a mi krenuli u šetnju. Sada bih ga pitala zašto, a tada se nijesam sjetila. Udarao bi, zglobom prsta koji je bio blago isturen zbog ključeva koji su popunili šaku, o kamenu ogradu, onako nehajno, u prolazu.
Gusto drveće i rastinje koje pravi veliku sjenu, pa Vrbas na tom dijelu izgleda još dublji i tamniji.
I zidine Kastela. U jednom dijelu, poput kućice, živio je Gargamel. Niko to nije znao, osim nas dvoje. Gargamel i Štrumpfovi su bili naši drugari, stvarni, jer ne bi drugačije mogao da mi ispriča toliko priča o njihovim zgodama da ih zaista nije vidio. Dok bih se klackala, dok bi me vrtio, ljuljao, govorio mi je o svemu što zna o našim drugarima i imao je odgovor na svako moje pitanje.
Pratili su nas i tokom svake posjete »Boski«. Taj prostor na kojem su se nalazile sprave za ljuljanje, one u koje ubaciš paricu i uživaš u vožnji, djelovao mi je nepregledan.
On je strpljivo čekao dok bih trčala od Silvestera, do delfina, pa do auta, foke i Tvitija. Morala sam da provjerim da li svaka spravica radi kako treba,a on mi je to sa zadovoljstvom omogućavao.
Čitala sam da je nos organ koji može da zapamti 50.000 vrsta mirisa. Čulo mirisa bilježi i pohranjuje u mozak sve tanane nijanse sa kojima se susrijeće. Kada u glavi prizovem sliku poslastičarnice, neminovno je prati specifičan sladak i bogat miris kakav više nikada nigdje nijesam osjetila.
Pamtim još uvijek tako dobro svaki kvadrat tog stana u kojem je živio. Prozore u visini prostorije sa malom metalnom ogradom u crnoj boji. Gledali su na dvorišnu stranu zgrade i niske garaže postavljene iza nje. Regal sa staklenim dijelom u kojem je pored knjiga, svojih papira i čega sve ne, čuvao i moju gumenu macu. Sjedjela je nasmiješena na vidnom mjestu, onako išarana hemijskom olovkom. Tu je bila i jedna čašica. Ukras koji mi se jako dopao. Kupili smo ga kod uličnog prodavca istog dana kada i dvije kasete »Crvene jabuke«.
Malo kupatilo sa kadom koja nije zidana, već su joj se vidjeli nogari. Klackala se pomalo, pa sam se svaki put plašila da se ne prevrnem, iako su me ubjeđivali da se to ne može desiti. Iznad kade prozorčić, za mene tada na velikoj visini, nedohvativ, koji je gledao na dio hodnika ispred ulaznih vrata.
Kuhinja i trpezarija su bile ujedno. Malene. Ipak, dovoljno prostrane da pored kuhinjskih elemenata i stolola sa stolicama, stane i jedan omanji ležaj. Iako se u spavaćoj sobi nalazio prostran krevet, sa ugrađenim tranzistorom u dijelu iznad glave, što je za mene bilo impresivno, ja sam voljela da spavam u kuhinji. Tu sam se osjećala sigurno, ušuškano.
I popodnevnoj drijemci i noćnom snu prethodile su priče koje je samo on mogao da smisli. Znao je, kažu, da priča i dugo pošto zaspim. Tek da ih se mogu sjetiti u detalje i zabilježiti, jer takvih priča više nema.

Sinoć, eto, neplanirano odoh opet tamo. Prošetah ulicom i u snu počeh da plačem.  

петак, 2. јун 2017.

Sinoć sam se posvađala sa hrčkom



Sa velikom dozom ozbiljnosti u glasu sam mu podviknula. Nije reagovao. Nijesam ni očekivala. Često mislim da mi je glas toliko slab da niko u kući ne reaguje na ono što govorim, naročito kada se odnosi na nešto što treba uraditi. Čudno, a mene skoro da grlo zaboli.
Petnaest minuta prije svađe smjestila sam se ispred TV-a. Odavno ništa ne pratim. Druženje sa ovim aparatom svelo se na moje pokušaje da saznam šta to nudi i njegovo osjećanje beskorisnosti, jer nikada ne uspije da mi zadrži pažnju. Govori se mnogo o negativnim posljedicama usljed provođenja previše vremena pred TV-om. Zaključujem da, makar u tom segmetnu, vodim zdrav način života.
Elem, lagana muzika, obećavajuća radnja filma na osnovu prva tri kadra i dovoljno vjetra u leđa da otpočnem moju režiju »na soptvenom platnu u glavi«.
Tek što sam, valjda, glumcima podijelila zadatke shvatih da nije moguće raditi u uslovima u kojima uporno nešto struže i čangrlja. Kreativni zanos se počeo pretvarati u još kreativniju ljutnju. Ma, zar ću zbog nečije neobazrivosti izgubiti sav taj stvaralački zanos! Usredsredih se, što sam bolje mogla, ne bih li utvrdila odgovornog za prijeteću katastrofu. U nekoj izmaglici, u ćošku sobe koja je ličila na moj dnevni borvak, vidjeh pufnastu bijelu lopticu sa oštim zubima koja istim neumorno struže po rešetki.
Zamolih ga da prestane. Ali, nekim glasom koji nijesam ni sama čula. Nije me konstatovao. Rekoh malo glasnije. Struganje se nastavi. Tada sam shvatila da moram i podviknuti, što zbog ljutnje izazvane njegovom bezobzirnošću i ignorisanjem, što zbog nesigurnosti da li me je uopšte čuo. Izgleda da nije, pa ponovih za nijansu glasnije. Struganje se nastavi, a mene prenu glas razuma sa licem mog muža: »Svađaš li se to sa hrčkom?«
Razbudih se i shvatih – »Da, svađam se. Ustvari ne, valjda ga vaspitavam. Nije lijepo, zar ne, biti neobazriv prema drugima i praviti buku dok spavaju.
Da, govorim o hrčku.
Ustvari, šta misliš ti da zaboravimo da se ovo desilo? Hrčak neka gricka rešetku, ti odgledaj film do kraja, a ja odlazim na spavanje.«
I da, valja razmisliti i poraditi na tome budući da mi je vikanje nekako prešlo u naviku, a od toga opet i nema neke vajde.
Evo, oguglao i hrčak valjda, pa svako po svome dok ja nastojim nešto objasniti.
Postaću tiha, onda će me bolje čuti.No, razmisliću o tome još jednom sjutra, jer upravo se glumci vraćaju na set i moram da im objasnim sve vezano za njihove uloge.

петак, 7. април 2017.

Bebo, bebo, zašto ne biraš vrijeme i mjesto kada ćeš da ogladniš



Divan proljećni dan, a još vikend. Park šuma preplavljena ljudima svih starosnih dobi. Razdraganost prirode u šarenom proljećnom ruhu prate veseli povici djece kojima je dosta ograničenja nametnutih od strane zime.
Nekim novim članovima našeg društva ovo je prva ili jedna od prvih šetnjica. Toplo vrijeme, svjež vazduh, šarenilo boja i zvukova. Jednom riječju gomila zanimljivih utisaka. Treba energije da bi se sve to valjano ispratilo. Gledaj tamo, posmatraj ovamo, pokušaj da shvatiš šta je ona nasmijana teta pričala, da li je onaj dječak želio da se igra kada je pružio svoj autić, onaj psić je sigurno očekivao da bude pomažen,... ? Puno pitanja, zaključaka, doživljaja, pa je potrebno i mnogo energije. U takvoj situaciji, pa ko ne bi ogladnio?!
Zanimljivo je sve, ali da bi se moglo posvetiti narednim nadasve zanimljivim dešavanjima, neophodno je prvo malo prezalogajiti. Dajem mami doznanja da je vrijeme za obrok, a ona nešto odugovlači. Posmatra oko sebe, razmišlja. Ništa mi nije jasno. Vjerovatno me nije shvatila. Malo odlučnije i glasnije ponavljam da imam potrebu za hranom. Mama se, u toku ova tri mjeseca otkako sam stigla na ovaj svijet, nikada nije ovako oglušila o moj zahtjev. Djeluje mi zbunjeno, kao u neprilici.
Pored nas prolaze ljudi, neko nešto gricka, drugi piju, a ja sam i gladna i žedna. Kako da mami to nije jasno?! Sve što je potrebno za moj obrok ima kod sebe, tako da mogućnost da je zaboravila moju hranu otpada.
Vidim da je uznemirena. Uzima me, ali i dalje gleda lijevo – desno, pogledom tražeći nešto što izgleda ne uspijeva da uoči.
»Mama, tu sam. Tik uz tvoje srce.«
Čujem ubrzane otkucaje. O čemu se radi? Hrana je tu, ne mogu više da čekam.
»Ako i dalje budeš odugovlačila sa davanjem mog obroka, moraću baš glasno da ti stavim doznanja da ne mogu više trpjeti glad i žeđ.«
Jedan, dva, tri,... E, sad je već stvarno dosta. I moje strpljenje ima granice. Jeste da stalno govoriš kako sam dobra beba i da mi to izuzetno prija. Tačno i da se svim silama trudim da tako i ostane, ali sada već ne mogu više čekati.
Eto, moj glasan plač te je unervozio još više. Ipak, doprinio je da napokon doneseš tu odluku da me nahraniš. Kao da je to neka velika odluka oko koje treba toliko razmišljati. Nikada ranije to nijesi radila. Ne znam šta je sada.
Hrana! Napokon! Znaš onaj osjećaj kad baš puno izgladniš. Uh, nije prijatan. Ali, sada je sve kako treba. Omiljeno jelo i piće su tu, nježni zagrljaj, udoban položaj u najsigurnijem i najtoplijem naručju, najljepši osmjeh na svijetu koji pripada mojoj mami, topli zraci sunca, cvrkut ptica, graja djece, sve je divno baš onako kako sam mogla zamisliti slušajući zvukove tokom boravka u stomaku.
»Hej, šta je ovo?! Zašto stavljaš tu maramu preko ramena tako da i meni prekriva glavu? Sada ne vidim tvoje lice, više me sunce ne miluje. Nije u redu to tako? Zašto to radiš? Hoću da uživam u šarenilu boja i toploti kojom me sunce miluje. Ne shvatam zašto je to nemoguće ako hoću da jedem?! Pored nas prolaze brojni ljudi, djeca odrasli, uživaju u danu i kada su gladni jedu. Dakle, to može da ide jedno sa drugim. I tebe sam mama vidjela kako jedeš, a ne prekrivaš sebi glavu. Ni kod kuće to meni ne radiš. Nije mi ništa jasno. Baš ništa. Više nijesam ni gladna. Eto, uzela sam koliko mi je neophodno i sad bih opet da posmatram šta se dešava oko mene, kad već jedno s drugim ne može istovremeno. Ali, malo sam i tužna. Sve je ličilo na savršen dan, a sada moram da biram između hrane i uživanja u čarima koje me okružuju.«
Mama izgleda kao da je doživjela olakšanje kada sam joj stavila doznanja da više neću da jedem. Kad bi mi bar neko mogao objasniti o čemu se radi.
Ona beba koju majka drži u naručju na klupi preko puta nas takođe je gladna. Čekaj, pa i njena mama se ponaša baš kao moja. Odugovlači, gleda oko sebe,.. Počeću da mislim da bebe ne treba da jedu van kuće. Niko mi to nikada nije rekao. A, i ne djeluje mi pravedno. Odraslima to niko ne brani, zašto bi onda nama?
»Tako sam se ja snebivala i nijesam znala šta da činim kad sam rodila prvo dijete«, pojavi se pored nas jedna divna gospođa sa blagim osmjehom.
»Onda sam shvatila da imam opciju da sjedim sa djetetom kod kuće prvih par mjeseci dok ne počne da jede čvrstu hranu ili da se ponašam najnormalnije, da idemo u šetnje koje nam obojema prijaju, pa kad je dijete gladno da ga nahranim. Mnogo mi je bliža bila ova druga mogućnost. Izašli smo, dan je bio baš poput ovog, nije prošlo ni pola sata, sinčić se oglasio. Bilo je vrijeme za obrok. Sjela sam na klupu i nahranila dijete. I tako svaki naredni put, sa sve troje djece. Neki prolaznici su gledali mrko, drugi sa osmjehom, treći nijesu ni registrovali, a meni ni danas nije jasno šta ima strašno u tome. Dijete jede i tu se stavlja tačka.«
Potreba za hranom i tečnošću je elementarna potreba svih živih bića. Smatramo nehumanim uskraćivanje istog. Dojenje je način hranjenja najranjivijih među nama, ne po nametnutim pravilima i rasporedu, već po izraženoj potrebi!

четвртак, 30. март 2017.

Maziti i razmaziti nije isto



Neko od prijatelja na društvenim mrežama like-ovao je status jedne od brojnih life coach. Priznajem da nedovoljno poznajem njihove misije, uz poštovanje toga čime se bave, ja se nijesam pretjerano bavila proučavanjem i otkrivanjem suštine istog. Na temelju osnovnog stepena informisanosti imam predstavu da su to ljudi koji su kod sebe, ili su drugi kod njih, prepoznali dar, pa i na osnovu stečenog formalnog ili neformalnog obrazovanja opet na tom kolosjeku, uspijevaju da malo bolje nego drugi sagledaju život, odgovore na vječite i svakodnevne nedoumice, pravilnije se postave pred izazovima, i sve to nesebično dijele sa nama putem svojih predavanja, blogova, knjiga, i prevashodno svakodnevnim  objavljivanjem neke sopstvene mudre misli primjenjive u životu svih nas. Međutim, kao i u svakom drugom poslu koji neko radi zbog ljubavi, drugi opet zbog zarade, i ovdje se javljaju oni manje ili više uspješni, oni koji bolje gađaju suštinu i oni koji su u pokušaju.
Ipak, bez obzira na opširan uvod u kojem dominiraju life coach, nijesu oni tema ove priče, mada su mi dali povod za nju.
Dakle, pročitala sam post jednog od njih o značaju osamostaljivanja djece. Roditelj je odlučio da baš u tom trenutku posveti sebi i svom radu određeno vrijeme (trenutak inspiracije), a njegovo/njeno dijete koje još uvijek ide u obdanište, treba to da ispoštuje i da se u tišini spremi za odlazak.
Ništa neprirodno, sve u duhu osamostaljivanja djece što je vjerovatno za pozdraviti. Međutim, tu se ja zapitam šta sa mnom  nije u redu. Da li želim nesamostalnu djecu? Ne! Da li želim da izigravam majku koja nepotrebno trči za njima i briše im nos? Ne! Pa zašto ih onda ne pustim  da budu više nezavisni?
Ne znam, valjda zato što smatram da su još uvijek mali. Znam da je za majku svako dijete malo bez obzira na godine i da je upravo takvo shvatanje prva i glavna kočnica na putu osamostaljivanja djece, ali ako sam ja subjektivna, pa godine rođenja  nijesu. Šest i tri godine. Starije samostalno može gotovo sve, mlađe bez pomoći umije obaviti osnovnu higijenu, oprati ručice, zubiće, presvući se,...
Ali, u većini stvari, ja nekako volim da učestvujem u tome što rade. Neću ih obući, ali ću zakopčati dugme ili popraviti zarozanu čarapicu. Neću ih hraniti, ali ću osim pripreme dodati sve što treba da bi im obrok bio baš kakav žele. Neću ih umiti, ali ću napraviti frizurice.
Volim da ih probudim tako što ću glumiti ulogu u njima omiljenoj igri za buđenje, iako sam već ušla u »alarm zonu« za odlazak na posao. Ne mogu da propustim da ih onako tople i snene ne privijem jako uz sebe i obaspem poljupcima. Smatram prirodnim da im pripremim sve što je potrebno za višesatno odsustvo od kuće.
Ne volim ja svoju djecu više nego roditelji sa drugačijim stavom. Ne bih se nikad usudila ni pomisliti da ti roditelji svojoj djeci posvećuju manje pažnje. Nije to u pitanju. Samo se jednostavno pitam da li i koliko griješim. Hoće li mi možda baš moja djeca u budućnosti zamjeriti što ih nijesam osamostaljivala od malih nogu ili će, baš kao ja, nositi neku toplinu zbog sjećanja na dane kada je sve bilo na gotovo.
Vrijeme će pokazati. Niti je iskustvo prenosivo, niti su svi roditelji, a ni sva djeca isti.
Možda griješim, ali nešto mi ne dozvoljava da odustanem od ovakvog načina, jer samo za njega znam.
Ni jedna krajnost nije dobra. Plašim se da trudeći se da od djece ne napravimo osobe nenavikle da bilo šta čine samostalno, ne dođemo do krajnosti da od djece u najranijem uzrastu očekujemo da budu odrasli.
Dok postojim biću tu za svoju djecu, ali oni neće uvijek trebati i tražiti moju pomoć. Zato im je ne uskraćujem sada kada je očekuju.

понедељак, 27. фебруар 2017.

Priča za sva živa bića



Priča se nije zbila nekada davno, dešava se svakodnevno. Svuda oko nas.

Postoji mjesto ljepotom udaljeno hiljadama kilometara, a metričkim sistemom tek par stotina metara od svih tvorevina onog što nazivamo civilizacija i posljedica koje su one ostavile za sobom. 

Mjesto još uvijek neuprljano. Ono koje budi odgovornost podsjećajući nas da smo potekli iz prirode i da smo dio nje. Mjesto na kojem se zapitamo zašto smo se tako iskvarili, zašto smo se odrodili od onog iskonskog u nama. Tjera nas na traženje odgovora, kopanje po godinama nagomilavanom đubretu, zadiranje u najmraćnije uglove naše ličnosti, ne bi li smo našli korjen potrebe za destrukcijom.

Na tom mjestu, među brezama, čiji šum lišća koje pleše sa vjetrom savršeno dopunjuje rijeka svojim tihim žuborom pozdravljajući sve ljepote na koje nailazi tokom putovanja, došao je novi život. Instinktivno i rasuđujući šta je najbolje za njena čeda, mama keruša je izabrala mjesto pod velikim kamenom, mekano zahvaljujući nagomalanom lišću, toplo zahvaljujući sunčevim zracima koji su se odlučno probijali kroz brezino granje.

Mali su bili. Nemoćni. A, najsrećniji u životu. Tu je bilo sve što im je potrebno. Mekano, udobno, ušuškano, toplo, puno ljubavi koju su prepoznavali svakim otkucajem majčinog srca. 
Preživjela je štošta. Pseći život je rijetko kad lagan. Snalazila se, lutala, nekada je znala i zaplakati, mada malo ljudi zna da su psi za to sposobni. Čekala je sve vrijeme, ali nije znala tačno šta. Sada je shvatila. Čekala je razlog za život. Dokaz da je snažna i više nego što je mislila da jeste. Energiju za koju nije znala da postoji. Rođenjem djece dobila je prizmu kroz koju je čitav svijet izgledao drugačije.

Nije slučajno odabrala ovo mjesto. Tu je priroda nudila sve svoje ljepote. Neka im bar život tako počne, ionako će ubrzo shvatiti koliko sivila postoji naspram ovih živopisnih boja koje nudi ovo od svijeta otrgnuto mjesto.
Ušuškani u topli zagrljaj, zaštićeni majčinom pažnjom, nijesu osjećali teret koji je život pripremio i strpljivo čekao da spusti na njihova pleća čim budu sposobna da pod njim ne puknu iz prve.
Ona ga je osjećala. Trudila se da taj trenutak učini što daljim, mada je znala da je neizbježan. Tek što su počeli ponešto da razumiju, pokušavala im je posredno, blago staviti do znanja da će se možda nekada susresti i sa nekom neprijatnošću. Ovaj raj u kojem su sada jednom će morati da napuste. A tamo, iza zelene linije vidika čeka neki sasvim drugačiji svijet u kojem nijesu svi prijateljski nastrojeni. Neko iz straha, neko iz pakosti i ličnog nezadovoljstva, mogao bi učiniti nešto što nije lijepo. Toga se treba čuvati. A kako? Na to nije imala valjan odgovor. Jedino što ih je znala posavjetovati da ne vjeruju svakoj ruci koja nudi kosku, da dobro osmotre, da nikada ne zanemare svoju intuiciju. Istina, tamo iza zelene linije vidika, nije sve crno. Postoje ljudi u kojima srce još uvijek veselo zaigra pred ljepotom, ubrza u znak radosti kada vide sreću kod drugog bića. Sve ih je manje, utoliko su vrijedniji. Takođe, utoliko ih je lakše raspoznati. Svijetle, ne svjetlošću vidljivom okom, već onom koja ispušta tihe vibracije, a koju srce stvara. Zato, idite srcem i osjetićete ih. 

Nije im bilo ni malo jasno to o čemu im je majka govorila. Ali, čuvali su njene riječi podsvjesno svaki od njih želeći da bude prvi koji će spoznati  njihovo značenje i doći da se pohvali pred ostalima.
Do zelene linije vidika prvi put su došli sa majkom. Odlagala je taj dan sve dok nije shvatila da bi svako dalje odlaganje škodilo njima.
Sve je djelovalo još šarenije i zanimljivije nego u gaju u kojem su boravili, iako su na osnovu majčine priče stekli drugačiji utisak. Jurnuli su željni igre i avanture. Sve je izgledalo predivno. Upoznali su predstavnike ljudske vrste. U prvi mah su se uplašili pod uticajem majčine priče i stalnih molbi da budu oprezni. A, onda su shvatili da majka uopšte nije bila u pravu. Uživali su u igri. Svi su bili spremni da ih pomaze, da im daju hranu. Bili su u centru pažnje. Osjećali su se poželjnima u svakom društvu. Poneseni osjećajem zadovoljstva, izgubili su i posljednju kočnicu postavljenu u znak opreza. Čari života među ljudima su bile toliko primamljive da je mali zeleni gaj ostao samo dio sjećanja.
Znala je da će biti tako. Prošla je kroz to. Pokušala je pričom preduprijediti, uticati, pozvati na oprez, ali je bila nemoćna pred znatiželjom, željom za životom i igrom njenih kučića. Pratila ih je. Iz prikrajka gledala, jer svaki put kada bi se približila bila bi grubo otjerana od strane ljudi. Njeni kučići to nijesu primjećivali.
Ona je čekala strplivo ono za šta je znala da je neminovnost. 

Stasali su njeni kučići. Sve češće su sretali ljude neraspoložene za igru. Počeli su da primjećuju izraze lica na koje do tada nijesu obraćali pažnju. Te skupljene obrve djelovale su prijeteće. Pokušaj maženja nerijetko bi nailazio na grub odgovor ili neko čudno ponašanje koje je majka nazivala strahom. Kao da se preko noći sve promijenilo. 

»Odrasli ste«, rekla im je majka. 

»Ljudima ne izgledate više slatko i mazno kao nekada. Jedni će u vama vidjeti opasnost. Možete se truditi koliko želite ne bi li im pokazali da za to nema razloga. Svaki takav vaš pokušaj oni će vidjeti kao još veću opasnost. Iako nijeste mislili da ih napadnete, već naprotiv, da se poigrate i mazite, oni mogu napasti vas. Zato, ne ubjeđujte nikog, ako vidite da je svaki pokušaj objašnjenja vaših namjera protumačen kao prijetnja, znajte da nema svrhe da nastavljate, jer jedino što možete da očekujete je to da ćete biti povrijeđeni.

Neki ljudi će u vama vidjeti biće niže vrijednosti. Pokušaće da vas pretvore u svog roba. Zatvoriće vam polje kretanja i vidike. Učiniće vas zavisnim od svoje dobre volje, koja je sve samo ne dobra. Ti ljudi su najopasniji. Uvijek imaju skrivene namjere. Prikrivaju ih iza divnog osmjeha i spremnosti da vam pruže pomoć. Kada shvate da u njima vidite prijatelja, blagonaklonu osobu, ili čak spasitelja, učiniće vas svojim robom, a da nećete biti svjesni kada i kako se to desilo.

Ipak, postoje i ljudi koji će u vama vidjeti biće. Živo biće! Biće vrijedno ljubavi i poštovanja. U tim ljudima ćete naći prijatelja, jer su oni isto pronašli u vama. Držite se takvih ljudi. Ne dajte ih. Branite ih. Kao što bi i oni vas. Ti ljudi su vrijedni žrtve. Čekali su vas, kao što ste i vi njih.«

»Ali, kako da ih prepoznamo kada ne znamo kako izgledaju?«

»Nećete ih prepoznati po visini, težini, boji kose, garderobi. Prepoznaćete ih po pogledu, ispuženoj ruci i onoj melodiji koju srce tiho pjeva, toliko tiho da je mogu prepoznati samo oni slični njemu. Kada je čujete, trčite joj u susret i nikada se više ne udaljavajte od nje.«

----------------------------------------------------------------------------------------------------

Završavam priču i vidim kako četiri najljepša oka širom otvorena, netremice gledaju u mene.

»Mama, da li to važi samo za kuce?«

»Ne, dušo, već za sva bića.«

»Pa, i ljude?!«

»Za ljude pogotovu.«