понедељак, 27. фебруар 2017.

Priča za sva živa bića



Priča se nije zbila nekada davno, dešava se svakodnevno. Svuda oko nas.

Postoji mjesto ljepotom udaljeno hiljadama kilometara, a metričkim sistemom tek par stotina metara od svih tvorevina onog što nazivamo civilizacija i posljedica koje su one ostavile za sobom. 

Mjesto još uvijek neuprljano. Ono koje budi odgovornost podsjećajući nas da smo potekli iz prirode i da smo dio nje. Mjesto na kojem se zapitamo zašto smo se tako iskvarili, zašto smo se odrodili od onog iskonskog u nama. Tjera nas na traženje odgovora, kopanje po godinama nagomilavanom đubretu, zadiranje u najmraćnije uglove naše ličnosti, ne bi li smo našli korjen potrebe za destrukcijom.

Na tom mjestu, među brezama, čiji šum lišća koje pleše sa vjetrom savršeno dopunjuje rijeka svojim tihim žuborom pozdravljajući sve ljepote na koje nailazi tokom putovanja, došao je novi život. Instinktivno i rasuđujući šta je najbolje za njena čeda, mama keruša je izabrala mjesto pod velikim kamenom, mekano zahvaljujući nagomalanom lišću, toplo zahvaljujući sunčevim zracima koji su se odlučno probijali kroz brezino granje.

Mali su bili. Nemoćni. A, najsrećniji u životu. Tu je bilo sve što im je potrebno. Mekano, udobno, ušuškano, toplo, puno ljubavi koju su prepoznavali svakim otkucajem majčinog srca. 
Preživjela je štošta. Pseći život je rijetko kad lagan. Snalazila se, lutala, nekada je znala i zaplakati, mada malo ljudi zna da su psi za to sposobni. Čekala je sve vrijeme, ali nije znala tačno šta. Sada je shvatila. Čekala je razlog za život. Dokaz da je snažna i više nego što je mislila da jeste. Energiju za koju nije znala da postoji. Rođenjem djece dobila je prizmu kroz koju je čitav svijet izgledao drugačije.

Nije slučajno odabrala ovo mjesto. Tu je priroda nudila sve svoje ljepote. Neka im bar život tako počne, ionako će ubrzo shvatiti koliko sivila postoji naspram ovih živopisnih boja koje nudi ovo od svijeta otrgnuto mjesto.
Ušuškani u topli zagrljaj, zaštićeni majčinom pažnjom, nijesu osjećali teret koji je život pripremio i strpljivo čekao da spusti na njihova pleća čim budu sposobna da pod njim ne puknu iz prve.
Ona ga je osjećala. Trudila se da taj trenutak učini što daljim, mada je znala da je neizbježan. Tek što su počeli ponešto da razumiju, pokušavala im je posredno, blago staviti do znanja da će se možda nekada susresti i sa nekom neprijatnošću. Ovaj raj u kojem su sada jednom će morati da napuste. A tamo, iza zelene linije vidika čeka neki sasvim drugačiji svijet u kojem nijesu svi prijateljski nastrojeni. Neko iz straha, neko iz pakosti i ličnog nezadovoljstva, mogao bi učiniti nešto što nije lijepo. Toga se treba čuvati. A kako? Na to nije imala valjan odgovor. Jedino što ih je znala posavjetovati da ne vjeruju svakoj ruci koja nudi kosku, da dobro osmotre, da nikada ne zanemare svoju intuiciju. Istina, tamo iza zelene linije vidika, nije sve crno. Postoje ljudi u kojima srce još uvijek veselo zaigra pred ljepotom, ubrza u znak radosti kada vide sreću kod drugog bića. Sve ih je manje, utoliko su vrijedniji. Takođe, utoliko ih je lakše raspoznati. Svijetle, ne svjetlošću vidljivom okom, već onom koja ispušta tihe vibracije, a koju srce stvara. Zato, idite srcem i osjetićete ih. 

Nije im bilo ni malo jasno to o čemu im je majka govorila. Ali, čuvali su njene riječi podsvjesno svaki od njih želeći da bude prvi koji će spoznati  njihovo značenje i doći da se pohvali pred ostalima.
Do zelene linije vidika prvi put su došli sa majkom. Odlagala je taj dan sve dok nije shvatila da bi svako dalje odlaganje škodilo njima.
Sve je djelovalo još šarenije i zanimljivije nego u gaju u kojem su boravili, iako su na osnovu majčine priče stekli drugačiji utisak. Jurnuli su željni igre i avanture. Sve je izgledalo predivno. Upoznali su predstavnike ljudske vrste. U prvi mah su se uplašili pod uticajem majčine priče i stalnih molbi da budu oprezni. A, onda su shvatili da majka uopšte nije bila u pravu. Uživali su u igri. Svi su bili spremni da ih pomaze, da im daju hranu. Bili su u centru pažnje. Osjećali su se poželjnima u svakom društvu. Poneseni osjećajem zadovoljstva, izgubili su i posljednju kočnicu postavljenu u znak opreza. Čari života među ljudima su bile toliko primamljive da je mali zeleni gaj ostao samo dio sjećanja.
Znala je da će biti tako. Prošla je kroz to. Pokušala je pričom preduprijediti, uticati, pozvati na oprez, ali je bila nemoćna pred znatiželjom, željom za životom i igrom njenih kučića. Pratila ih je. Iz prikrajka gledala, jer svaki put kada bi se približila bila bi grubo otjerana od strane ljudi. Njeni kučići to nijesu primjećivali.
Ona je čekala strplivo ono za šta je znala da je neminovnost. 

Stasali su njeni kučići. Sve češće su sretali ljude neraspoložene za igru. Počeli su da primjećuju izraze lica na koje do tada nijesu obraćali pažnju. Te skupljene obrve djelovale su prijeteće. Pokušaj maženja nerijetko bi nailazio na grub odgovor ili neko čudno ponašanje koje je majka nazivala strahom. Kao da se preko noći sve promijenilo. 

»Odrasli ste«, rekla im je majka. 

»Ljudima ne izgledate više slatko i mazno kao nekada. Jedni će u vama vidjeti opasnost. Možete se truditi koliko želite ne bi li im pokazali da za to nema razloga. Svaki takav vaš pokušaj oni će vidjeti kao još veću opasnost. Iako nijeste mislili da ih napadnete, već naprotiv, da se poigrate i mazite, oni mogu napasti vas. Zato, ne ubjeđujte nikog, ako vidite da je svaki pokušaj objašnjenja vaših namjera protumačen kao prijetnja, znajte da nema svrhe da nastavljate, jer jedino što možete da očekujete je to da ćete biti povrijeđeni.

Neki ljudi će u vama vidjeti biće niže vrijednosti. Pokušaće da vas pretvore u svog roba. Zatvoriće vam polje kretanja i vidike. Učiniće vas zavisnim od svoje dobre volje, koja je sve samo ne dobra. Ti ljudi su najopasniji. Uvijek imaju skrivene namjere. Prikrivaju ih iza divnog osmjeha i spremnosti da vam pruže pomoć. Kada shvate da u njima vidite prijatelja, blagonaklonu osobu, ili čak spasitelja, učiniće vas svojim robom, a da nećete biti svjesni kada i kako se to desilo.

Ipak, postoje i ljudi koji će u vama vidjeti biće. Živo biće! Biće vrijedno ljubavi i poštovanja. U tim ljudima ćete naći prijatelja, jer su oni isto pronašli u vama. Držite se takvih ljudi. Ne dajte ih. Branite ih. Kao što bi i oni vas. Ti ljudi su vrijedni žrtve. Čekali su vas, kao što ste i vi njih.«

»Ali, kako da ih prepoznamo kada ne znamo kako izgledaju?«

»Nećete ih prepoznati po visini, težini, boji kose, garderobi. Prepoznaćete ih po pogledu, ispuženoj ruci i onoj melodiji koju srce tiho pjeva, toliko tiho da je mogu prepoznati samo oni slični njemu. Kada je čujete, trčite joj u susret i nikada se više ne udaljavajte od nje.«

----------------------------------------------------------------------------------------------------

Završavam priču i vidim kako četiri najljepša oka širom otvorena, netremice gledaju u mene.

»Mama, da li to važi samo za kuce?«

»Ne, dušo, već za sva bića.«

»Pa, i ljude?!«

»Za ljude pogotovu.«

петак, 17. фебруар 2017.

Više djece se ne voli manje



»On/a je jedinac/jedinica«, često opravdanje koje se može čuti za loše dječije ponašanje. Nekada se koristi da bi se naglasila osjetljivost, te uz to podrazumijevana tolerantnost, ili razmaženost djeteta.
Iza tog »objašnjenja« nerijetko se krije dopuštanje, opravdanje, razumijevanje za sve ono što se drugoj djeci ne bi tolerisalo. Da li to što je jedinac/jedinica osigurava bespogovorno privilegovan položaj u porodici, ali i društvu?!
Urezala mi se u sjećanje rečenica moje učiteljice kada sam joj se požalila na ponašanje druga iz odjeljenja koje je postalo nesnosno. Rekla je: »Moramo imati razumijevanja, on je jedinac«. Meni je rekla, a ja »jedna u majke«, pa mi nikada padalo na pamet nije da koristim tu privilegiju jedinaca/jedinica koja se odnosi na slobodu ponašanja zvanu »tako mi došlo, može mi biti« (za koju nijesam ni znala da postoji).
A, danas se sa tim susrijećem na igralištu, u komšiluku, porodici.
»Njih je dvoje, pa nijesu toliko razmaženi, a on/a je jedinac/jedinica, pa mu/joj udovoljavamo.«
Eto iznenađenja, mada me vjerovatno nećete razumjeti. Razmaženi su i moji, iako ih je dvoje. S tim što razmaženost očigledno ne posmatramo na isti način i ne podrazumijevamo pod tim pojmom iste stvari. Moja djeca su razmažena u svojoj kući. To je njihovo carstvo i može da im bude mnogo više nego van kuće. Tu vlada sloboda kojoj moraju da se znaju granice.
Znate, iako ih je dvoje, mi ih mazimo, pazimo, udovoljavamo im,... Probudiću se ranije, dok još ni Sunce nije pokazalo svoju namjeru da se budi, kako bi pred polazak u vrtić i školu bio spreman omiljeni doručak. Nosiću ih oboje odjednom iako je kičma već odavno počela da se buni. Ostaviću napola završen posao u kuhinji nakon večere kako bih ispričala »još samo jednu priču«. Odreći ću se gledanja serije, ako su u tom trenutku na TV-u »Patrolne šape« (ionako sam petnaest epizoda propustila, naći ću ih na internetu). Češkaću, maziću, golicaću i kada me ruka više ne sluša, jer je odavno utrnula. Sjeckaću, oblikovaću, crtaću da bih pomogla realizaciju njihove ideje, iako me čeka gomila posla. Izaći ću u šetnju, mada bih najrađe odmorila malo. Popustiću nekad pred molećivim i upornim pogledom i daću tu željenu čokoladicu, iako supa nije popijena baš do posljednje kapi.
Imamo i mi neke svoje nježnosti, neposlušnosti, nestašluke, zato što smo i mi, eto pomalo, razmaženi. Ipak, nekako čudno, ali smatramo isto ono što smo smatrali četiri godine, dok bato nije dobio seku, a to je da našu razmaženost ne mora niko da trpi.
Namjerno uništavanje svoje ili tuđe igračke, školskog pribora..., nije razmaženost, već nedostatak vaspitanja, pa i razlog za zabrinutost. Nije dobra poruka koju nam dijete na taj način šalje. Stalna potreba za udaranjem, guranjem, nije kapric razmaženog djeteta, nego povod za reagovanje.
Ljubav prema jednom djetetu, kada dođe drugo, treće, peto, ne umanjuje se, nego uvećava. Na tronu koji zauzima u vašem srcu i očima neće morati da se bori sa braćom i sestrama kako ga ne bi gurnuli sa njega, jer mjesta je onoliko koliko treba za svakog od njih, potpuno ravnopravno.
Zato mi je teško da čujem tu rečenicu kao opravdanje za sve što ne valja u dječijem ponašanju. Izgovara se sa nametanjem potrebe da razumijemo i prihvatimo. Svrstavaju se djeca u kategorije uskraćenih i privilegovanih, mada bez jasnog orjentira ko pripada kojoj grupi.
Način vaspitavanja je stvar roditelja, ali rezulati toga ne smiju da ugrožavaju tuđu djecu. I da mi ih je deset, voljeću ih i braniti jednako.

петак, 10. фебруар 2017.

Kad se male ruke slože nastaje magija



»Kad se male ruke slože, sve se može«.
Kad se male ruke slože nastaje magija.
Svako dijete je priča za sebe,  ispoljava dominantne crte ličnosti, a mi roditelji, najbolje ih znamo i prepoznajemo.
Kod kuće imaju jedan svoj svijet. Ono što nam dijete pokazuje u porodičnoj atmosferi nije pravi odraz njegovog ponašanja u socijalnoj interakciji. U atmosferi koja nije kućna, naročito ako je okruženo većim brojem djece sličnog uzrasta, naše dijete može pokazati i sklonost ka nekoj vrsti ponašanja koju nijesmo možda mogli uočiti kod kuće. Volimo da vjerujemo da svoje dijete poznajemo najbolje, ali nas to ne smije zavarati uvjerenjem da se nikada nećemo iznenaditi nekim njegovim postupkom ili reakcijom.
Iz tog razloga, za mene je mali praznik kada se ukaže prilika da na kratko boravim sa njima u tom njihovom malom, lijepom svijetu u kojem nijesam stalno prisutna, nijesam aktivni učesnik, već gradim sliku na osnovu informacija koje dobijam, jer moje dijete radnim danima provodi bez mene i supruga osam sati.
To nije mjesto na koje dolaze djeca samo zato što nema ko da ih čuva dok roditelji rade, mjesto na kojem se neko brine o njima tek da budu nahranjeni, da ne budu mokri ili eto, zato što kod kuće nema vršnjaka sa kojima bi se igrali.
To je mjesto koje ima dušu i svoju priču.
To je mjesto na kojem stiču prve socijalne vještine – uče se druženju, djeljenju, funkcionisanju u kolektivu, zajedničkoj igri. To je mjesto na kojem se stvaraju prve društvene uspomene, one koje nas prate tokom čitavog života. Tu se čitaju priče, pjevaju pjesme, igraju igre. To je mjesto na kojem je nekome jako stalo do naše djece, pa i oni sami to prepoznaju. Da li vam se dešavalo da djete kada crta neko prevozno sredstvo, uz mjesta za ukućane, obavezno napravi i ono za učiteljicu?! I nama se to dešava. Stalno!
Govorim o mjestu na kojem dijete dobija podsticaj za kreativnost. Radimo i mi to kod kuće, naravno, bojimo, sjeckamo, lijepimo, smišljamo i izmišljamo, i na kraju se divimo rezultatima rada. Ali, razlika je kada naše dijete to čini sa svojim vršnjacima. Kuda ide njihova mašta, pa to je fascinantno. 

Danas sam imala zadovoljstvo da prisustvujem jednoj radionici. Male, slatke, ali spretne ruke radile su brzinom svjetlosti sve ono što su smatrale da treba. Učiteljicinu kreativnu zamisao sa uživanjem su sprovodili u dijelo, iako se svaki komad materijala prethodno morao proturiti po nekoliko puta kroz svaki par ručica, razgledati sa svake strane, odmotati tek zamotano klupko vunice, odlijepiti ono za šta je bilo potrebno malo više vremena da se zalijepi,... Ali, na kraju je dobijeno dijelo za ponos. Trčkarali su veselo od jednog do drugog stola, razmjenjivali neke svoje informacije i ideje, naizgled ne baš najjasnije, ali bilo je očigledno da se oni lagano sporazumijevaju. Na svako pitanje ko će da pruži pomoć u radu, jednoglasno su izražavali volju i gledali šta ko može dohvatiti, pridržati, zalijepiti. Dvadesetak djece uzrasta oko tri godine posvećeni radu na nečemu, bez svađe i otimanja, uživaju. Idilična slika, a pritom realna.
U nešto više od pola sata napunila sam se pozitivnom energijom za duži naredni period. Prijalo mi je, jer sam uspjela, iako decenijama udaljena od njihovog uzrasta, da osjetim bar dio te bezbrižnosti, ljepote nemišljenja o narednom trenutku i uživanja u tome što je sada i tu, a to je vještina koju skoro da sam zaboravila.
Prijalo je boraviti na mjestu gdje nastaju prve, najljepše uspomene i uživati u posmatranju i pružanju sitnog doprinosa staranju velikog dijela naših malih kreativnih duša.


петак, 3. фебруар 2017.

Između korica dvije »Radosnice«



Dvije »Radosnice« - najvrijednije knjige u mojoj biblioteci.
Među tvrdim koricama nalazi se najemotivniji, najiskreniji, najznačajniji sadržaj, istinitiji nego u bilo kojoj drugoj knjizi. Često mu se vraćam iznova, mada ga znam napamet. Uvijek probudi u meni neka dodatna, posebna, neopisiva osjećanja.
Te korice čuvaju priče za koje ne postoji kratak sadržaj. Ne postoji način da se prepričaju. One nose mirise, boje, zvukove, slike, zapise, nose toplinu i ljubav, one se osjećaju.
Vratim im se često. Ponešto dopunim, dodam i pustim da me vrate danima, mjesecima i po neku godinu unazad.
Poput teza u svesci koje iza par riječi, slučajnom čitaocu ne otkrivaju ništa više, za onoga ko ih je napisao iza njih se krije more informacija. Tako i za mene ove dvije knjige, dok ih listam i gledam dva najdraža lica kako se smiješe i kroz vrijeme mijenjaju, sadrže čitav univerzum sjećanja i osjećaja.
Umijem do detalja ispričati šta je prethodilo, šta je uslijedilo, kakva se priča vodila, šta sam pomislila u situaciji koja je zabilježena na svakoj fotografiji, ma čak i kakvo je vrijeme bilo tog dana.
Ponekad se zapitam da li je moguće da je ta ogromna količina događaja od kojih su nastala najdraža sjećanja tom nevjerovatnom brzinom prostrujila, a čini mi se kao da sam juče zalijepila prvu sliku u prvu »Radosnicu«.
Nijesu one jedini čuvari uspomena, ali su posebne. Značajne meni, a u budućnosti biće drage njima zahvaljujući kojima je ispisana svaka stranica. Čuvaju dragocjenosti trenutaka i posebnost svakog od njih.
Juče sam sa njima ponovo bila na proputovanju po vremenu i prethodno posjećenim mjestima. Nosile su me na svojim krilima od porodilišta do kuće u kojoj sam gledala dva mala bića presavijena preko moje ruke kako negoduju zbog vode koja im se sliva niz lice, a nedugo zatim posmatrala sam blaženi osmjeh na istim tim najdražim licima koja su zadovoljno mljackala uživajući u svom obroku.
Naletjela sam na sliku koja me je povela do jedne od brojnih noći u kojoj sam vidjela sebe kako skupljam snagu da ustanem po ko zna koji put zbog oglašavanja i protestovanja koje je dopiralo iz kreveca, znam da sam se pitala da li ću se ikada naspavati.
I nizale su se slike – prvi put u sjedećem, pa i u stojećem položaju. Pvi koraci. Susret sa morem, oduševljenje životinjama,...
Brojne fotografije sa još brojnijim sjećanjima.
Svaki put uspiju da prizovu neki novi detalj, da ga otrgnu od zaborava. Njihov sadržaj nijesu samo podaci o težini, visini, prvim riječima i poklonima, već kriju bogatstvo događaja koji nam znače sve.